Igračka koju dete dobije za rođendan najčešće je prešla nekoliko hiljada kilometara pre nego što je stigla u kutiju. Postoji i kraći put, i u Srbiji ga ide više radionica nego što se misli.
Proizvodnja drvenih igračaka bila je ozbiljna grana u Jugoslaviji, pa je devedesetih i dvehiljaditih gotovo nestala pod naletom jeftinog uvoza. Poslednjih desetak godina se vraća, iz dva razloga koji nemaju veze sa nostalgijom.
Prvi je montesori pristup, koji je iz pedagoških krugova prešao u mejnstrim i doneo tražnju za igračkama od prirodnih materijala. Drugi je prozaičniji — roditelji su se zasitili igračaka koje se lome za dve nedelje.
Proces u maloj radionici ide otprilike ovako: priprema i sušenje materijala, krojenje, brušenje svake ivice, premazivanje bojama na vodenoj bazi, sušenje, sklapanje, kontrola i pakovanje. Kod komada sa mehanizmima — bravicama, prekidačima, zupčanicima — dodaje se i ručna montaža, komad po komad.
Vreme izrade jednog složenijeg proizvoda meri se satima, ne minutima. To je glavni razlog razlike u ceni u odnosu na masovnu proizvodnju i objašnjenje zašto domaći proizvođač ne pokušava da se takmiči na najnižoj ceni.
Pošteno je reći i jedno i drugo. Dobija se izdržljivost, mogućnost popravke i kratak lanac odgovornosti — kupac je udaljen jedan poziv od osobe koja je proizvod napravila. Gubi se cena, a kod nekih radionica i brzina isporuke u sezoni.
Servis je deo koji se najčešće potceni. Kad se kod masovnog uvoza nešto slomi, igračka se baca. Kod domaće radionice se u većini slučajeva pošalje zamenski deo, jer proizvođač taj deo i dalje ima u fioci.
Male proizvodne firme u Srbiji navode uglavnom iste stvari: cena sirovine i njena kolebljivost, papirologija oko sertifikacije, i teškoća da se nađe radnik koji ume da radi sa drvetom. Treće je možda najozbiljnije — zanat se nije predavao dvadeset godina i sada nedostaje cela jedna generacija majstora.
Izvoz je prilika koja stoji otvorena, jer je u zemljama EU cena rada znatno viša a tražnja za ručno izrađenim drvenim igračkama stabilna. Ali traži sertifikaciju i kapacitet koji mala radionica retko ima bez ulaganja.
Jedan od domaćih proizvođača koji radi na ovaj način je Smartwood, radionica iz Beograda koja izrađuje edukativne kućice, table sa aktivnostima, slagalice i montesori nameštaj za decu.
(Ovde ubaciti: godinu osnivanja, broj zaposlenih, mesečni kapacitet i jednu rečenicu osnivača. Bez tih podataka tekst deluje uopšteno i urednici ga teže puštaju.)
Ne zbog patriotskog argumenta, koji je i najslabiji. Nego zato što kupovina iz male domaće radionice znači da neko u zemlji ima posao, da se zanat prenosi dalje, i da postoji neko ko odgovara na pitanje čime je igračka premazana.
To poslednje je, kad se sve sabere, verovatno najpraktičniji razlog od svih.